Razumijevanje tehničke strukture u vodnom prometu obuhvaća više, po načinu funkcioniranja raznolikih, tehničkih sastavnica, kakve su, primjerice, brodogradilišta, servisne radionice, mehanizacija za izvlačenje brodova i slične.

Temeljne zadaće tehničke strukture:
– održavanje plovila i opreme na plovilima;
– gradnja novih plovila;
– održavanje pretovarne mehanizacije i srodnih tehničkih sklopova uključenih u funkcioniranje vodnog prometa.

Međutim, širi pojam dopušta i uključivanje onih poslova kojima je cilj sustavna profesionalna naobrazba osoblja potrebna za funkcioniranje vodnog prometa, u rasponu od osoblja na brodovima do osoblja u kapetanijama i lukama te istraživanja.

POGON ZA ODRŽAVANJE RIJEČNIH BRODOVA

Prosječan pogon za održavanje (remont) riječnih brodova treba raspolagati s nekoliko sklopova. To su:

– pristanište gdje se plovilo može privezati i zadržati dok čeka remont ili izvlačenje na suho zbog remonta;
– obala ili pontoni s kojih se mogu obaviti obaviti radovi na plovilu ako nije potrebno izvlačenje na suho;
– sustav za izvlačenje plovila na suho;
– radionice potrebne za obavljanje svih remontnih radova;
– prometna povezanost sa zaleđem;
– eventualni smještaj za članove posade koji ostaju na brodu.

Smještaj takva remontnog centra (brodogradilišta) trebao bi ispunjavati ove uvjete:

– da ne smeta prometu na rijeci;
– da se sva uplovljavanja, ako je moguće, obavljaju u uzvodnom smjeru;
– da ne bude izložen djelovanju nanosa matice;
– da bazeni u kojima su smješteni uređaji za podizanje plovila na suho imaju sustav odmuljivanja.

Uređaj za izvlačenje manjeg plovila na suho

SUSTAVI ZA IZVLAČENJE

Tehnologija i način rada pojedinog brodogradilišta zasnovan je na sustavu za izvlačenje brodova na suho. Na taj se sustav, zatim, nadograđuju ostala sredstva, primjerice dizalice, sredstva unutrašnjeg transporta i slično.

Sustavi za izvlačenje plovila mogu se podijeliti u tri skupine:

I skupina: sustavi kod kojih se plovilo prisilno pomiče samo po jednoj ravnini;
II  skupina: sustavi kod kojih se plovilo kreće po dvije ravnine od kojih ni jedna
nije vertikalna;
III skupina: sustavi kod kojih se plovilo kreće po dvije ravnine od kojih je jedna vertikalna.

U prvoj skupini, radi se o ravnini koja je nagnuta u odnosu na površini rijeke, najčešće pod većim kutem. (Za razliku od navoza brodogradilišta na moru, koji su, najčešće, zakrivljene površine.) Što su manje razlike u ekstremnim vodostajima pojedine rijeke, ta ravnina može biti kraća. Istezanje plovila obično se obavlja bočno i završava se kad je plovilo izvučeno na zadovoljavajuću visinu. Nakon izvlačenje nužno je osigurati plovilo od klizanja. Opisani sustav izvlačenja je najstariji i u prošlosti najviše korišten sustav. Kao pomoćni uređaji za izvlačenje koristili su se konji, drvene saonice, vitla pokretana ljudskom snagom, sve do električnih vitala i tračnica umjesto saonica. Kao podvarijanta sustava mogu se koristiti metalna kolica klinastog poprečnog presjeka s ravnom nosivom površinom. Takav sustav načelno zahtijeva izvedbu podvodnog dijela dublje u rijeci nego u slučaju bez kolica.

Površina za izvlačenje brodova

Druga skupina ima različita izvedbena rješenja. Neke varijante zahtijevaju veće građevinske i mehaničke sustave. Osnovni princip ovakva načina izvlačenja sastoji se u tome da se kombiniraju dvije ravnine: kosina za izvlačenje/spuštanje i vodoravna ravnina gdje su smješteni ležaji za plovila s kojih se obavljaju radovi. Sami ležaji mogu biti otvoreni i natkriveni. Nakon izvlačenja, plovila se, obično po horizontalnoj ravnini, razvoze u smjeru kojim su plovila izvučena (ako je plovilo izvučeno bočno, nastavlje se kretati bočno po vodoravnoj ravnini). Postoje i rješenja kojima se mijenja smjer kretanja plovila po vodoravnoj ravnini. Najjednostavnija su rješenja gdje se na kosom i vodoravnom dijelu nalaze tračnice postavljene na istoj plohi kao niz kolosijeka s određenom zakrivljenošću na području prijelaza kosog dijela u vodoravni. Na taj način kolica, kojima se izvlači piovilo, mogu lako svladati prijelaz s kosine na vodoravnu ravninu. Ovakav sustav prikladan je za brodogradilišta gdje je bitno porinuće, a ne samo izvlačenje.

Treća skupina sustava zasnovan je na vertikalnom dizanju plovila iz vode, pri čemu se koristi dizalica koja se relativno slobodno kreće i koja plovilo obuhvaća jakim potpasima u posebno izgrađenom bazenu za tu svrhu. Potpasi su dovoljno široki i prilagodljivi pa, stoga, ne zahtijevaju dodatnu provjeru i učvršćivanje ispod vode. Dizalica je tako konstruirana da nakon vađenja može plovilo odnijeti i spustiti na radni ležaj. Ako, uz to, dizalica umjesto tračnica ima gumene kotače, manje je ograničena u svom kretanju pa je dovoljno urediti prostor odgovarajuće nosivosti po kojem se dizalica može kretati. Slične dizalice, osim u riječnim brodogradilištima, mogu imati primjenu i u manjim morskim brodogradilištima.

ORGANIZACIJA BRODOGRADILIŠTA

Brodogradilište je složena organizacijska cjelina sastavljena od nekoliko podsustava. Osnovna proizvodna jedinica brodogradilišta je (pojedina) radionica.
Radionica je organizacijska i tehnološka cjelina koja bi strukturom ljudstva i sredstava za rad trebala omogućiti ekonomično, kvalitetno i pravovremeno izvršavanje radnih naloga. Proizvodnim jedinicama treba dodati cjeline koje se bave ostalim funkcijama bitnim za poslovanje, to su, primjerice, tajništvo, služba za osoblje, služba za istraživanja i razvoj, financijska služba, služba za održavanje pogona itd. Detaljna, pak, organizacija brodogradilišta ovisi o veličini, ponudi finalnih proizvoda i tradiciji.

Danas je najčešća proizvodnja komponenta broda po sekcijama, pri čemu je važna vremenska
usklađenost u proizvodnji pojedinih sekcija i poštivanje planova montaže.

Važnu ulogu u tako koncipiranom proizvodnom procesu ima i sektor pripreme proizvodnje.
Priprema proizvodnje prisutna je na svim područjima brodograđevne proizvodnje navedenim u  gornjoj shemi, no najopsežnija je priprema brodograđevne proizvodnje; ona se bav prodajom,      projektiranjem, konstruiranjem, razradom tehnologije, upravljanjem brodograđevnim procesom, i distribucijom dokumenata u radionici.

Pojedino brodogradilište ne mora proizvoditi baš sve dijelove broda, (to se posebno odnosi na
pojedine dijelove brodske opreme). Sadašnji razvitak komunikacijskih sustava, primjerice, omogućuje brododgradilištima te sustave kupovati i, kao gotove proi proizvode, ugrađivati u brodove.

Jednako tako, svako brodogradilište, (posebno se to odnosi na manja remontna i riječna brodogradilišta), ne mora imati razvijenu i proizvodnju novih brodskih motora. I sektor remonta brodova ovisi o poslovnoj politici brodogradilišta, tj. je li ono orijentirano isključivo prema proizvodnji novih brodova ili se radi samo o remontnom ili o kombiniranom brodogradilištu.

Izrada brodske opreme nije jedinstvena nego se sastoji od velikog broja različitih procesa lociranih u različitim radionicama. Izrada brodske opreme smatra se dijelom brodogradilišne proizvodnje onda kada zadovoljava potrebe samo vlastite proizvodnje brodova. U slučaju kada se oprema proizvodi i za vanjske naručitelje odjel proizvodnje opreme ima status posebne proizvodne grane ili programa.

Ključni proces suvremenog brodogradilišta je predmontaža. Zadatak predmontaže je proizvodnja što većeg broja sklopova i sekcija prije nego što oni dođu na glavnu montažnu liniju, navoz, dok ili na radni ležaj. Trup broda sastavljen je od sekcija različitih oblika, dimenzija i težina. Same sekcije sastoje se od određenog broja sklopova i podsklopova koji su ranije predmontirani. Montaža sekcija temelji se na organizaciji i vremenskom usklađivanju dovršetaka pojedinih sklopova, čime se skraćuje vrijeme izrade trupa.

U takvu načinu proizvodnje važnu ulogu imaju predmontažne radionice; one mogu biti smještene i na otvorenom prostoru, na tzv. platformama predmontaže. Predmontažne radionice često se specijaliziraju i za proizvodnju pojedinih dijelova broda, kao što su dvodno, zakrivljene sekcije, pregrade, nadgrađa i slično. Važan element racionalizacije proizvodnje i smanjivanja troškova je standardizacija sklopova; time se pređmontaža može osposobiti za proizvodnju elemenata broda u većim serijama. Organizacija predmontaže ponajviše ovisi o tipu i veličini broda koji se gradi. S obzirom na činjenicu da o organizaciji procesa predmontaže presudno ovisi trajanje gradnje broda, nužna je pažljiva organizacija procesa, te poštivanje rokova izrade i montaže pojedinih sekcija.

Slično predmontaži sekcija trupa u proizvodni proces brodogradilišta uvodi se i predmontaža brodske opreme. No, određeni dijelovi opreme mogu se ugrađivati u trup i kao pojedinačni komadi. Radi se o cijevnim prolazima, prolazima kablova, dijelovima cjevovoda, poklopcima, odušnicima i sličnim dijelovima. Takvi se poslovi nazivaju opremanje sekcija.

Drugi dio predmontaže opreme sastoji se u formiranju tzv. sekcija opreme. Sekcije opreme su određeni sklopovi i uređaji koji spadaju u brodsku opremu, montiraju se izvan brodskog trupa, a zatim se, kao gotovi sklopovi-sekcije, montiraju na predviđenom mjestu. Budući da takav  način  proizvodnje   opreme   zahtijeva  promjene  u  cjelokupnoj   organizaciji  rada brodogradilišta, on nije usvojen tako masovno kao predmontaža dijelova brodskog trupa.

Montaža brodskog trupa obuhvaća sve poslove na navozu do porinuća broda. Opseg radova ovisi o internoj organizaciji posla u svakom brodogradilištu, a obuhvaća aktivnosti različitih profila radnika, od zavarivača do specijalista površinske zaštite.Nakon porinuća broda radi se na montaži opreme, funkcionalnom ispitivanju i primopredaji. Za svaki pojedini brod bitno je, sa stajališta organizacije proizvodnje, razgraničiti poslove i operacije prije porinuća i nakon njega. Sama organizacija poslova nakon porinuća broda specifična je za svako pojedino brodogradilište.