U suvremenim automobilima spremnik za gorivo je uvijek na suprotnom kraju od motora. Ako je motor u stražnjem dijelu vozila, spremnik za gorivo je sprijeda; ako je motor (kao što je u većini automobila) sprijeda, spremnik za gorivo je straga.

Takav raspored je nužan kako radi zaštite od požara tako i radi što boljeg rasporeda težine. Pun spremnik za gorivo može imati do 80 kg. Što je niže smješten, to manje njegovo težište utječe na vozne osobine automobila.

Spremnik za gorivo

Suvremeni spremnici za gorivo obično su uspravni, imaju pregradne zidove da pri vožnji na jačim zavojima i pri kočenju ne bi zapljuskivanje goriva ljuljalo automobil.
S unutrašnje strane je spremnik za gorivo po pravilu prevučen nekom tvari otpornom na vodu i benzin da se spriječi korozija, odnosno hrđanje uslijed vode koja se kondenzira na stijenkama.

Volumen spremnika ovisi o veličini vozila i radnoj zapremini motora, a kreće se od 20 do 100 litara, odnosno odmjeren je tako da automobil jednim punjenjem može preći bar 300 do 400 km. Opremljen je instrumentom koji upozorava kad nestane goriva.

Cijev za punjenje mora biti dovoljno široka da gorivo teče nesmetano, a da istodobno može iz spremnika otjecati zrak. S druge strane, mora i zrak pritjecati, da uslijed utrošenog goriva ne nastane podtlak u spremniku. Zato se ili na spremniku napravi poseban odzračnik ili rupica u čepu.

Benzinski pročistač. Kad se gorivo nalijeva u spremnik s njim ulazi i nečistoća, koja bi se mogla nataložiti u rasplinjaču i začepiti ga. Da se to spriječi, već u pumpe se stavlja sito koje zadržava nečistoću. Rijetki su automobili koji još i danas imaju i dodatni fini pročistač između pumpe i rasplinjača. Mnogi imaju u rasplinjaču, ispred komore plovka. sito koje treba da zadrži nečistoću.

DOVOD GORIVA U RASPLINJAČ

U automobilima se obično upotrebljavaju dvije vrste pumpi za dovod goriva: mehanička membranska pumpa koju pokreće motor na koji je i pričvršćena ili električna pumpa koja je obično smještena u blizini spremnika za gorivo, što znači daleko od motora i njegove topline.

Mehanička membranska pumpa.

Membranska pumpa se sastoji od kućišta koje je membranom podijeljeno na dva dijela. U gornjem dijelu je smješteno sito stakleno ili kovinsko zvono i dva na opruge oslonjena ventila za podešavanje protoka goriva. U donjem dijelu je opruga membrane i pogonski dijelovi – podizač i klackalica koje pokreće ekscentrični kolut na bregastom ili nekom drugom vratilu u motoru. Izmjenično, membranu podizač vuče prema dolje, a opruga potiskuje prema gore. Kad je rasplinjač pun i igla plovka zatvori dotok goriva, membrana pumpe ostaje u donjem položaju i klackalica se može pomicati a da ne pokreće membranu.

Električna pumpa s valjcima.

Ova pumpa ima valjkasto kućište u kojem se okreće ekscentrično namješten kolut. Na obodu koluta su žljebovi, u kojima su slobodno pokretni valjčići. Kad se kolut okreće, pritisne valjčiće uz kućište, tako da djeluju kao brtvilo koje se kotrlja. Zato što je kolut ekscentrično smješten, volumen se pri ulazu goriva izmjenično povećava, a pri izlazu smanjuje, i tako se gorivo usisava.

Druga vrsta električnih pumpi je membranska, elektromagnetska: kad se spoje dva kontakta, zatvore strujni krug u magnetskom namotu i on povuče membranu prema njezinoj opruzi. Gorivo tada teče iz spremnika u pumpu, kontakti se razmaknu, opruga potisne membranu natrag, a ona gorivo prema rasplinjaču. Kad je komora plovka rasplinjača puna i zatvorena, kontakti se ne spajaju. Prednost električnih pumpi za gorivo je u tome da počnu raditi čim vozač okrene kontaktni ključ.