Lokomotive

Pokretačka snaga željezničkog prometa su lokomotive.

Prema vrsti energije koja ih pokreće lokomotive mogu biti:
– parne,
– dizelske i
– električne.

Druga se podjela lokomotiva odnosi na namjenu kojoj služe:
– za vuču putničkih,
– teretnih vlakova i
– za manevarski rad.

Parne se lokomotive dijele na one s posebnim tenderom i tenderke, ovisno o smještaju rezervoara za vodu i ugljen. Dizelske se lokomotive (vučna vozila) dijele prema vrsti prijenosnika snage motora na pogonske osovine (mehanički, električni i hidraulični).

Električne se lokomotive (vučna vozila) dijele prema vrsti struje u kontaktnoj mreži, i to za jednosmjernu i izmjeničnu struju. Razlika je u naponu, a kod izmjenične struje i u frekvenciji. Jednosmjerna struja ima napon 3000 V, a izmjenična 25000 V i frekvenciju od 50 Hz.
Sve se lokomotive označavaju pomoću brojčanog (dekadskog) i slovnog (serije) sustava. U konstrukcijske, tehničke i eksploatacijske značajke lokomotiva i vučnih vozila spadaju:
– vučna sila (tangencijalna sila između pogonskih kotača i tračnica);
– maksimalna brzina (najveća dopuštena);
– kritična brzina (najmanja s kojom lok. smije trajno voziti s maksimalnom snagom);
– vlastita masa (bruto masa);
– osovinsko opterećenje (težina koja se preko kotača jedne osovine prenosi na tračnice.
Smanjenjem težine po osovini postiže se raspoređivanjem pogonskih uređaja duž vlaka i povećanjem broja pogonskih osovina);
– osnovni otpori (bočni otpor kretanja, kotrljanja, ležišta i drugi);
– stupanj pokretljivosti (ovisi o potrebi za namirivanjem).

Sve se lokomotive i vučna vozila evidentiraju i prate po parkovima. Ovisno o radnoj sposobnosti lokomotiva (vučnih vozila) razlikuje se:
– inventarski,
– radni i
– eksploatacijski park.

Inventarski park lokomotiva i drugih vučnih vozila predstavlja brojno stanje, količinu s kojom odnosna željeznica raspolaže. Ako se od inventarskog  parka oduzme broj lokomotiva predviđenih za kasaciju (rezanje u staro željezo) -neradni i broj za kontrolni pregled dobije se radni park.

Radni se park sastoji od radnih i onih na redovitom održavanju, odnosno od ispravnih i neispravnih lokomotiva i vučnih vozila. Prema tome, u radnom su parku sva vučna vozila koja su u vuči (službi) i koja čekaju na popravak (servis),

Eksploatacijski park obuhvaća samo one lokomotive i vučna vozila koja se nalaze u radu, tj. koja vuku vlakove.
Lako se zaključuje da se vučna vozila jednog parka brojčano oduzimaju od drugog što praktički znači daje onaj u eksploataciji najmanji, odnosno daje inventarski najveći jer obuhvaća sva vučna vozila, ispravna i neispravna, koja se vode kao osnovna sredstva odnosne željezničke organizacije.

Raspoložive lokomotive često nisu dovoljne za podmirenje potreba korisnika. Zbog slabog i neefikasnog održavanja, posebno zbog nesigurnog i sporog opskrbljivanja rezervnim dijelovima, veliki broj dizelskih i električnih lokomotiva nalazi se izvan eksploatacije. To se zove mobilizacija. Postotak imobilizacije je prosječno oko 30%, ali kod pojedinih vrsta prijevoznih sredstava ponekad doseže i do 50%. Prema tome, postoji problem, sredstva velikih investicijskih vrijednosti, a nedovoljno se koriste. To željeznici zadaje velike probleme pri izvršavanju voznog reda, a i korisnicima koji trpe velike štete zbog nemogućnosti zadovoljenja transportne potražnje.

Za popravak (servis) i pripremanje vučnih vozila postoje lokomotivski depoi. To su organizacijske jedinice koje brinu o ispravnosti lokomotiva, a snabdjevene su s kolosijecima, postrojenjima, uređajima i halama u kojima se vučna vozila popravljaju, namiruju i pripremaju. Granica između depoa i kolodvora određena je tzv. graničnikom. To je mjesto gdje prometna služba od depoa prima vučna vozila.
Po veličini rada i smještaju na mreži depoi su matični, u kojima se obavljaju glavni radovi (popravci), oni posjeduju svu potrebnu opremu, i obrtni, u kojima se vučna vozila zadržavaju  i servisiraju između dva vlaka.