Električni vlak
– Prvi upotrebljivi električni vlakovi datiraju iz 1879., ali su se naširoko počeli primjenjivati tek 1920-ih.

– Električne lokomotive dobivaju električnu struju ili preko trećeg živog voda položenog na zemlju ili preko nadzemnih ovješenih vodova.

– Da bi se napajale strujom iz nadzemnih vodova, lokomotive  trebaju imati kliznike ili pantografe, pomoću  kojih se održava kontakt sa strujom.

– Električni vlakovi besprijekorni su i vrlo jaki, ali ta ih dopunska snaga čini skupljima za gradnju.

– Stariji sustavi uglavnom upotrebljavaju  motore koji rade s istosmjernom strujom u u nadzemnim vodovima od 1500 do 3000 volti i trećim vodom  koji nosi struju od 700 volti.

– Vlakovi velikih brzina, kao što je francuski TGV  i japanski Shinkansen, koriste se motorima koji rade s trofaznom izmjeničnom strujom od 25 000 volti.

– Vlak Eurostar na relaciji London -Pariz kroz Francusku vozi pomoću nadzemnih vodova s izmjeničnom strujom od 25 000 volti, a kad prođe tunel ispod La Manchea i uđe u Veliku Britaniju, ide pomoću trećega voda sa strujom od 750 volti.

– Vlakovi koji voze pomoću magnetske levitacije (maglev vlakovi) nemaju  kotače, nego klize po elektromagnetima.

– Elektrodinamični magnetski vlakovi idu po repulzivnim (odbijajučim) magnetima. Elektromagnetski maglev vlakovi vise s privlačnih magneta.

– Magnetski vlakovi danas su još uvijek kratki spori vlakovi, ali če jednoga dana možda biti najbrži vlakovi. Razvoj magnetskih vlakova velikih brzina danas podrazumijeva primjenu superprovodljivih elektromagneta, čija je izradba vrlo skupa.