KOČENJE KLIJEŠTIMA I PLOČICAMA

Disk u disk kočnicama okreće se u kočnim kliještima.

Kočni disk je pričvršćen na kotač i okreće se zajedno s njim, dok su kliješta ugrađena u takozvano sedlo koje miruje i čvrsto je povezano s karoserijom.

U sedlu su kočni cilindri, koji klipovima pritisnu kočne pločice s obiju strana uz kočni disk i tako zaustave vozilo.

Osnovni dijelovi disk kočnice

Budući da se kočni disk okreće u slobodnom prostoru, cijeli sistem mora biti u sedlu dobro zabrtvljen da voda i nečistoća ne bi ušle u kočne cilindre.
Sedlo uvijek obuhvaća samo jedan dio kočnog diska i stoga je hlađenje disk kočnica u struji zraka znatno djelotvornije nego hlađenje bubanj kočnica. Centrifugalna sila odnosi vodu i nečistoću s diskova koji se okreću.

Kad se pritisne na papučicu kočnice, tlak tekućine za kočenje se jednakomjerno raspodijeli na oba klipa i pločice za kočenje s obiju strana jednakom silom pritisnu disk.
Kočni disk se samo malo razvuče uslijed topline trenja, a pri tome se smanji razmak diska od obloga kočnica. Kod bubanj kočnica se uslijed toplinskog rastezanja razmak između bubnja i obloga kočnica poveća.

Tanke kovinske pločice za pričvršćenje osiguravaju opružnim jezičcima da kočne pločice čvrsto nalegnu i sprečavaju cviljenje kočnica.
Jedna od prednosti disk kočnica je i što se kočne pločice mogu lako zamijeniti. Drže ih samo svornjaci koji su u uporišnim pločama osigurani rascjepnim opružnim osiguračima.
Budući da kočne pločice obično nisu pokrivene, lako je pregledati jesu li istrošene i koliko su se istrošile.

Rad disk kočnice

Pločicu za kočenje tvori kočna obloga od specijalnih masa otpornih prema temperaturi i trenju, koja je čvrsto povezana s nosivom čeličnom pločicom. Kočne obloge imaju obično oblik kolobarova isječka, a mogu biti i pravokutne, kvadratne ili ovalne.
Disk kočnice nije potrebno posebno održavati, jer se automatski podešavaju. Ali se pločice u disk kočnicama troše brže nego čeljusti za kočenje u bubanj kočnicama i potrebno je redovito pregledavati debljinu obloga.

Neke suvremene kočnice imaju u kočnim oblogama, koje ne sprovode električnu struju, ugrađen kovinski kontakt. Njegova je zadaća da u trenutku kad obloga bude već vrlo istrošena, zatvori strujni krug diskom kočnice i tada na ploči s instrumentima pred vozačem rasvijetli svjetlo upozorenja.

ČETVEROCILINDRIČNA DISK KOČNICA

Obično disk kočnica ima dva kočna cilindra s po jednim klipom. Tekućina za kočenje može pritjecati u jedan cilindar i iz njega po dodatnom vodu u drugi cilindar ili kroz provrte u sedlu pritječe do oba cilindra istodobno.

Klipovi su pravljeni od vrlo kvalitetnog čelika, a od vanjskih su utjecaja zaštićeni čvrstim slojem otpornim prema koroziji.
Da bi se s diska prenosilo što manje topline na tekućinu za kočenje, upotrebljavaju se šuplji klipovi koji pritišću otvorenom stranom na kočnu pločicu.

Da bi kočnice bile što djelotvornije i kočile što pouzdanije, tvornice su razvile četverocilindrično sedlo. U takvim kočnicama su na svakoj strani kočnog diska po dva klipa. Na obje gornje pločice klipovi pritišću jednakom silom. Kad su ugrađena četiri klipa, kočne pločice mogu biti veće, a time se povećava djelotvorna kočna površina.

IZNUTRA HLAĐENI KOČNI DISKOVI

Pri običnoj vožnji može se djelotvorno kočiti zahvaljujući tome što se diskovi okreću neposredno u struji zraka i prema tome dobro hlade. Iako je dobro hlađenje jedna od glavnih prednosti disk kočnica, ponekada ni ono nije dovoljno da izdrži velika opterećenja, na primjer kod sportskih i trkaćih automobila, pa je stoga potrebno dodatno hlađenje diskova. Veću površinu za hlađenje imat će oni kočni diskovi koji su iznutra rebrasti. Kroz međuprostore između re­bara zrak može vrlo brzo protjecati, pa se zato kočni diskovi koji su iznutra rebrasti hlade znatno bolje nego masivni, puni diskovi.

IZVEDBE DISK KOČNICA

Treba da budu što lakše. U načelu, svaka disk kočnica je sastavljena od kočnog diska, sedla i kočne pločice. Sedlo je uvijek pričvršćeno na onaj dio podvozja koji se ne okreće, a kočne pločice pritišću na disk s obiju strana.

Ponekad svaka kočna pločica ima svoj kočni cilindar i klip.
Kod jednostavnijih, a i lakših disk kočnica, može sedlo, koje je u obliku slova U biti pričvršćeno tako da se okreće ili pomiče u smjeru osi kotača. U tom slučaju samo jedan klip neposredno djeluje na jednu kočnu pločicu, dok drugu pločicu pritišće pomično sedlo. Kod takve konstrukcije kočnica (koje nazivamo kočnicama s pomičnim, oscilirajućim ili »plivajućim« sedlom) obje pločice pritišću disk jednakom silom. U kočnici s klizajućim sedlom su u jednom jedinom cilindru dva klipa. Tlak tekućine ih razmakne: jedan djeluje neposredno na pločicu, a drugi pomakne sedlo u suprotnom smjeru i tako drugu pločicu pritisne uz disk.

U praksi je sedlo izrađeno od dva dijela. Nosač je pričvršćen na ovjese kotača, nosi kočne pločice i na sebe preuzima kočne sile na obodu diska. U nosaču je pomično ugrađen okvir koji nosi kočne cilindre i prenosi pritezne sile.