Željeznički promet






















POVIJEST ŽELJEZNIČKOG PROMETA

Željeznica je takav vid prometa koji se odvija kopnenim prostorom određenim linijama (prugama). Za željeznički promet bitni su fizionomski elementi tračnice i željeznička vozila, bilo da su to viseće željeznice ili klasične s dvije tračnice na tlu, ili pak podzemne željeznice. Željeznički promet je jedan od najstarijih modernih vidova prijevoza. Njegova pojava datira iz početka 19. stoljeća iz Engleske od dana kada je Stephenson, 1825. godine, konstruirao prvu lokomotivu na parni pogon. Iste te godine je ta prva lokomotiva isprobana u Engleskoj na liniji Stockton - Darlington.

Prve tračnice nisu građene za željeznicu. Njihova pojava datira iz 17. i 18. stoljeća, kad su služile za izvlačenje ugljena i ostalih ruda iz rudnika pomoću vagoneta, koji su bili pokretani ljudskom snagom, odnosno kasnije životinjskom vučom. Nakon prve probe željeznica se vrlo brzo širi po Engleskoj. Tu ona postiže značajne rezultate. Postoji podatak daje već 1829. god. na pruzi Manchester - Liverpool vlak postizao brzinu od 56 km/h. Ubrzo nakon toga javljaju se prve željeznice i u drugim europskim zemljama. Francuska dobija prvu željeznicu 1827., Austrija, Češka i SAD dobijaju prvu željeznicu 1829., Belgija i Njemačka 1835., carska Rusija 1838., Indija 1853. i Australija 1854. godine.

U razvoju željeznica u svijetu su značajne gradnje transkontinentalnih željeznica. Prva je izgrađena 1869. godine od jedne do druge obale SAD-a. Transsibirska željeznica se gradila od 1892. do 1905. godine, a njena ukupna dužina je 9.337 km.

Danas u svijetu postoji (1994.g.) 1.201.237 km pruga. Oko 70% ukupne mreže željezničkih pruga posjeduju Europa i Sjeverna Amerika. U Europi ima oko 370.000 km pruga. Najgušću željezničku mrežu, s obzirom na teritorij, ima Belgija. Najveću ukupnu duljinu imaju SAD i Rusija. Najelektrificiranije željeznice ima Švicarska - 98%. Najveći promet putnika ima Japan. Najveći robni promet imaju Rusija i SAD.

Vrlo je karakteristično da se željeznica širila gotovo paralelno s razvojem industrijskog načina proizvodnje. Logično je da se prva željeznica pojavila u Engleskoj - zemlji pojave industrijske revolucije. Industrijski način proizvodnje koji daje veliku masu proizvoda nužno zahtijeva oblik prometa koji je u stanju organizirati masovni prijevoz robe na kopnu.
Suvremena željeznica je i danas vodeći svjetski oblik robnog kopnenog prometa. Ona najbolje odgovara većini zahtjeva koje pred promet postavlja suvremeni industrijski razvoj, posebno u pogledu masovnog prijevoza tereta.

Danas nije više naglasak na izgradnji novih željezničkih pruga. One se grade u manjem obimu i to samo u onim dijelovima svijeta gdje treba kopnom osigurati jeftiniji prijevoz većih količina tereta u određenom pravcu.
Značajnija je karakteristika željeznice danas njeno prestrojavanje u organizacijskom smislu, kako bi bila sposobna pratiti nove zahtjeve društva i gospodarstva. Obično se o tom unutrašnjem prestrojavanju govori kao o modernizaciji željeznice, sve u želji da u mnogim dijelovima svijeta ovaj oblik transporta ponovno povrati svoj poljuljani položaj prvog prijevoznika.

Usprkos modernizacije željeznica gubi na značenju, prvenstveno uslijed snažnijeg razvoja novih mlađih grana prometa, kao npr. cestovnog i avionskog prometa.
Suvremene željeznice svijeta imaju osobitu ulogu u povezivanju tržišnih industrijskih predjela svijeta, industrijskih rajona i centara. Izuzetan je njihov značaj za savladavanje velikih kontinentalnih udaljenosti.
Tako su u svijetu poznate transkontinentalne pruge: Sjeverna transkanadska pruga, Južna transkanadska pruga, Sjeverna pacifička pruga (SAD) Centralna pacifička pruga (SAD), Južna pacifička pruga (SAD) Buenos Aires - Valparaiso, Buenos Aires - Antofagasta, Australska transkontinentalna pruga, Transsibirska željeznica, zatim pruga Peking - Alma Ata i Centralno afrička transkontinentalna pruga (Lobito - Beira). Europa je također išarana prugama transkontinentalnog karaktera.

Gustoća željezničke mreže, kao jedan od općih pokazatelja o stupnju razvijenosti željeznice, vrlo je različita u svijetu. Najveću gustoću željeznica imaju Europa i SAD, u kojima je skoncentrirana većina željezničke mreže svijeta. Tako npr. na 100 km2 površine dolazi u Belgiji 13,9 km pruga, u Velikoj Britaniji 9,7 km, Švicarskoj 12,1 km, SR Njemačkoj 11,9 km, Danskoj 10,7 km, Nizozemskoj 9,3 km, Francuskoj 6,7, Italiji 6,7 i SAD 4,5 km. S druge strane postoji još niz zemalja u svijetu koje nemaju ni jednu ili eventualno samo jednu prugu.

Željezničke pruge su neujednačenog tipa. Postoji značajna razlika u širini kolosijeka u pojedinim zemljama, pa to otežava međunarodni promet. Najrasprostranjeniji je tzv. normalni kolosijek s rasponom 1435 mm. Taj raspon ima oko 70% svjetskih pruga.
Širi kolosijek imaju željeznice bivšeg SSSR-a (1524 mm), Španjolske(1675 mm), Irska (1600 mm), Finska, Argentina, Indija i Australija.
U mnogim zemljama i unutar njih samih širina kolosijeka željezničke mreže je različita. U nekim zemljama, kao npr. Čileu, Brazilu, Argentini, Egiptu, Tajlandu, ima 3-7 različitih širina kolosjeka. Naravno da ovo uvelike ometa obimniji razvoj željeznice zbog povećanog pretovara.
U skladu s modernizacijom željeznice ponajprije ide elektrifikacija pruga i promjena vučnih vozila. Uz elektro lokomotive sve se više uvađaju disel lokomotive. Tako, npr. u SAD-u su gotovo sve lokomotive na disel pogon, dok npr. u Švicarskoj sa gotovo 100% elektrificiranim prugama, praktično sve su lokomotive na električni pogon.
Godine 1994. procjenjuje se da je u svijetu bilo između 190.000 i 195.000 km elektrificiranih pruga, od čega na Europu otpada čak 147.760 km.

U borbi za prestiž s drugim granama u vlastitoj zemlji, a zatim i za prestiž nad željeznicama drugih zemalja, niz željeznica nastoji povećati brzine prijevoza. Osobito se u tom pogledu ističu željeznice Japana i Francuske, a veće planove imaju i željeznice SAD-a.
Jedna od najpoznatijih brzih željeznica u svijetu je Tokaido, željeznica s brzinom do 250 km na sat. Prugu od 515 kilometara vlak prijeđe za 3 sata i 10 minuta na relaciji Tokio - Osaka. Te brzine su se u novije vrijeme i povećale.
Francuske željeznice već imaju nekoliko super brzih vlakova iz Pariza na razne strane s prosječnim brzinama iznad 150 km na sat ili s brzinom od 380 na sat na pruzi Pariz -Lyon. TGV Atlantik, novi vlak u Francuskoj postigao je kod grada Toursa brzinu od 515,3 km/sat.
Veoma je brza i linija elektro vlaka između New Yorka i Washingtona. Put od 362 km, uz usputno zaustavljanje na nekoliko stanica, vlak prevali za otprilike 3 sata. U Kanadi postoji vrlo brza željeznička veza između Montreala i Toronta. Vlakovi razdaljinu od 536 km prevaljuju za 4 sata. U Velikoj Britaniji razdaljinu između Londona i Midlenda, od 300 km, prevaljuju brzi elektromotorni vlakovi s brzinom od 100 - 130 km na sat. U Njemačkoj je vrlo brzi vlak Inter Cyti Experimental koji vozi na pruzi Wiirzburg -Fulda, postigao 1988. godine maksimalnu brzinu od 406,9 km/sat.
Svi su ovi brzi vlakovi organizirani za prijevoz putnika u gusto naseljenim krajevima ili pak između dva ili više većih gradskih centara. Kod svih ovih vlakova je na već postojećim željezničkim pravcin zabilježen osjetan porast putnika i do 50%.
Uz brzinu putovanja sve se više pažnje posvećuje i udobnosti. Neosporno je da su željeznice u velikoj prednosti nad cestovnim prometom upravo u mogućnosti povećanja udobnosti putovanja.
Za povećanje kapaciteta željezničkog prijevoza uz promjenu vučnih vozila adekvatno povećanje vlakova, sve se više pribjegava izgradnji još jednog ili više paralelnih kolosjeka.

U suvremenom svjetskom željezničkom transportu sve se više za uspješniju organizaciju prometa uvodi elektronika. Ona ima i naročito specifičan zadatak, da poveća već ionako relativno veliku sigurnost željezničkog prometa.